Optimalna rekonfiguracija distribucijskih mreža (DM) predstavlja problem utvrđivanja radijalne topologije mreže kojom se postižu optimalne pogonske prilike mreži ili kojom se osigurava ponovna uspostava napajanja dijela ili cijele mreže nakon nastupa kvara. Koordiniranim mijenjanjem položaja sklopne opreme unutar DM moguće je odrediti i pogonski implementirati radijalnu topologiju DM koja će osigurati sigurno i kvalitetno napajanje potrošača odnosno priključak distribuiranih izvora u mreži. U procesu određivanje optimalne topologije, pored osiguranja radijalne strukture mreže mora se voditi računa o pogonskim ograničenjima (naponske prilike, opterećenje elemenata mreže, raspoloživost elemenata) odnosno o osiguravanja kvalitete električne energije za krajnje korisnike. U modernim DM upravljanje istim vrši se daljinski iz centara za vođenje. Napredak u ICT tehnologiji omogućava u velikoj mjeri automatsko upravljanje velikog dijela DM kroz sustav za vođenje (DMS‐Distribution Management System) koji se integrira na razini centara za vođenje DM. DMS koristiti SCADA i telekomunikacijski sustavi te elektroenergetsku infrastrukturu za daljinsko upravljanje trafostanicama te drugom opremom. Strukturne promjene DM za potrebe ponovne uspostave napajanja ili optimiranja pogonskih stanja u DM predstavljaju jednu od temeljnih funkcija naprednog sustava za vođenje DM. Za rješavanje problema optimalne rekonfiguracije DM primjenjuje se široki spektar metoda, stoga je u ovom radu dan pregled i kategorizacija metoda za rješavanje ovog problema. Pregled metoda dan je u vidu pregleda njihovih prednosti i nedostataka te mogućnosti odnosno ograničenja njihove primjene. Većina pristupa se koristi za određivanje optimalne topologije DM sa svrhom minimiziranje gubitaka radne snage/energije ili ujednačavanja stupnja opterećenja u dijelu ili na razini cijele DM. Osim toga razvijeni su i pristupi koji za cilj imaju ujednačavanje naponskog profila DM. U radu će biti dan pregled različitih skupina metoda poput heurističkih, meta‐heurističkih, neizrazite logike i metoda matematičkog programiranja. Rad se fokusira na specifičnostima koje su vezane za pojedinu skupinu metoda poput načina formiranja inicijalne populacije, definiranja pogonskih ograničenja, kodiranja, načina dobivanja optimalnog rješenja i sl. U većini postojećih metoda nije moguć pronalazak optimalnog globalnog rješenja zbog velikog broja mogućih kombinacija radijalnih topologija, zato se najbolji pristup rješavanju ovakvog problema sastoji od kombiniranja navedenih metoda.