Jedan od temeljnih uvjeta za visoku integraciju vjetroelektrana (VE) u elektroenergetske sustave su znatno veća ulaganja u razvoj prijenosne mreže. Često korištena praksa koja investitorima vjetroelektrana naplaćuje punu cijenu nadogradnje prijenosne mreže (od kojih neke nisu izravno povezane s priključkom na vjetroelektrane) mogla bi rezultirati neiskorištenošću velikog broja dobrih lokacija. Ovaj rad predlaže simulacijski okvir za procjenu mogućnosti integracije VE u postojeću prijenosnu mrežu bez potrebe za dodatnom nadogradnjom prijenosa. Instalacijski kapacitet svake VE određuje se na način da se maksimizira ukupna proizvodnja iz svih VE i minimiziraju troškovi njihove izgradnje, uzimajući u obzir sigurnosna ograničenja prijenosne mreže. Maksimalna razina penetracije VE i optimalna raspodjela kapaciteta analiziraju se sa statičkog aspekta kako bi se utvrdila sposobnost prijenosne mreže za prijenos proizvodnje VE uzimajući u obzir maksimalno opterećenje vodova u različitim uvjetima rada sustava. Proizvodnja VE modelirana je kao stohastička varijabla uzimajući u obzir korelaciju između proizvodnje VE na različitim lokacijama. Za rješavanje problema optimizacije korištena je metoda primarne dvojne unutarnje točke